O ethosu arhivista

U radu se pokušala izvidjeti mogućnost utemeljenja arhivističkog ethosa s obzirom na značaj arhivskog gradiva kao kulturnoga dobra ili kao "svjedočanstva prošlosti" (čl. 1. Etičkog kodeksa arhivista). Ono prošlo (historijsko) se u kontekstu rada tumači kao nužni moment za identitet pojedinca, naroda i kulture, a kao ishodište umačenju koristi se Nietzscheov spis "O koristi i štetnosti historije za život". U tu svrhu poduzima se kratak osvrt na antičko (grčko) shvaćanje onog etičkog kao jedinstva prirode (fysis) i zakona (nomos) i na novovjekovno shvaćanje (Kant) autonomnosti moralnog subjekta. Kao centralni problem etike ispostavilo se pitanje razdvoja principa moraliteta i legaliteta. Zatim se daje pregled nekoliko glavnih momenata Nietzscheovog spisa s osvrtom na pojmove monumentalne, antikvarne i kritičke vrste historije. U kontekstu rada povijest se shvaća kao umijeće posredovanja kontinuiteta života koji sebe samog stvara, održava i preoblikuje na onom individualnom, tj. na pojedincu. Arhivist kao djelatnik antikvarne i u određenoj mjeri kritičke historije, tj. kao skrbnik i vrednovatelj, stoji u službi održavanja individualiteta naroda i njegove kulture (zajednice), te nastoji dati pravu mjeru sadržaja onog historijskog.