ZABORAVLJENA LICA RUSKE CENZURE: OD DADILJE RASU ÐIVANJA DO TAMNICARA SLOBODE

Da knjizevnici u ocima ruskoga dvora nisu bili tek umjetnici uljepsavanja stvarnosti, pokazuje bogata riznica prognanih pa i pogubljenih pisaca. I u tom smislu valja jos jednom naglasiti vaznost 18. stoljeca kao razdoblja u kojemu se uspostavlja relevantan model odnosa izmedu pisaca i ideologa, jer je »borba knjizevnosti 18. stoljeca za drustvenu funkciju bila borba za njezinu drustvenu neovisnost, za to da ona bude glas istine, a ne odraz misljenja dvora« ([Jurij Lotman] 2005: 124). Taj je model zacrtao Aleksandr Radiscev - omiljeni pisac ruske revolucionarne inteligencije 19. stoljeca i marksistickih knjizevnih teoreticara i politicara 20. stoljeca (A. Lunacarskij, L. Trockij, [V. I. Lenin] i dr.). Ono sto je kod Radisceva cijenio i uzdizao Lenin (patriotizam, nacionalni ponos, osudu cenzure, nasilja i jarma carskih krvnika) ze stoko je kritizirala carica ekaterina ii.,16 zabranivsi njegovo najpoznatije djelo - Putovanje iz Peterburga u Moskvu (Putesestvie iz Peterburga v Moskvu, 1789.) - i osudivsi Radisceva smrtnom kaznom, koju je poslije zamijenila desetogodisnjim progonstvom u Sibir.17 U ruskoj knjizevnosti Radiscev je poznat kao prvi iz velike ruske galerije prognanih pisaca, no cini mi se da se njegovo znacenje ne iscrpljuje tek prognanicko-subverzivnim statusom. Radiscev je, sto je za nacetu temu mnogo vaznije, u Putovanju iz Peterburga u Moskvu dao ironicnu sliku svrhe i posljedice cenzure: »Cenzura je postala dadilja rasudivanja, ostroumnosti, fantazije, svega velikoga i lijepoga. Ali gdje su dadilje, jasno je, tamo su i djeca, koja ne znaju hodati bez pomagala, zbog cega nerijetko odrastaju s krivim nogama« (radisceV 2002: 131). Osvrnuo se, takoder, na besmislenost i glupost carske vlasti u svome kratkom pregledu povijesti cenzure,18 usporedivsi je s inkvizicijom, sto je po njemu i vise nego »jasan dokaz da su svecenici bili uvijek izumitelji okova, koji su kocili ljudski razum u raznim vremenima, rezali mu krila da svoj let ne usmjeri prema uzvisenosti i slobodi« (radisceV 2002: 138). Uspostavljanje NeP-a (Novaja èkonomiceskaja politika) 1921. godine i nep-a40 (kratica za nezavisni tisak), kao i postojanje raznovrsnih poetskih formacija i literarnih skupina, ulijevalo je nadu za tolerantniji odnos boljsevicke vlasti prema knjizevnosti. No to se nije dogodilo; nakon pocetnih cenzorskih propusta Leninova se cenzorska praksa u samo nekoliko godina razvila u dobro uvjezbani mehanizam; kad bi zakazala tzv. preventivna cenzura pa bi nadlezna cenzors