POVIJESNI RAZVOJ I MODELI RANIJEG OTPUSTA ZATVORENIKA: ZNAČAJ ZA AKTUALNU HRVATSKU KAZNENOPRAVNU PRAKSU

Raniji otpust zatvorenika u svojim je začecima bio zamišljen kao nagrada za primjereno ponašanje tijekom izvršavanja dugih kazni zatvora, i primjenjivao se iznimno. Danas se primjenjuje puno češće i u okviru različitih, kasnije razvijenih, modela. U odnosu na autoritet koji može odobriti raniji otpust, kriterije, točku vremena od koje je raniji otpust moguće odobriti, uvjete koji se mogu odrediti, načine supervizije i opoziva, među pojedinim državama postoje neke sličnosti, ali i velike razlike s obzirom na zakonodavstvo i provedbu. Raniji otpust zatvorenika s izdržavanja kazne zatvora često izaziva mnogobrojne polemike u javnosti, predmet je rasprava i stručnjaka i znanstvenika, ali i interesa političkih struktura, uz česta neslaganja i niz dilema. Dok s jedne strane postoje zahtjevi za ukidanjem mogućnosti ranijeg otpusta, istovremeno uslijed prenapučenosti mnogih zatvorskih sustava, raniji otpust zatvorenika i tzv. „mjere stražnjih vrata“ postaju vrlo važnim instrumentima za smanjenje zatvorske populacije. Te mjere imaju veliku ulogu i u svrhu socijalne reintegracije počinitelja, pri čemu je potrebno voditi računa o pravima i sigurnosti žrtve kaznenog djela, kao i o sigurnosti zajednice. Tri momenta aktualno dovode do većeg interesa domaće penološke javnosti za raniji otpust zatvorenika s izdržavanja kazne zatvora. To su (1) rastuća prekapacitiranost zatvorskog sustava, (2) uključivanje probacije u nadzor uvjetnog otpusta i (3) nove zakonske odredbe o uvjetnom otpustu koje se počinju primjenjivati 1. siječnja 2013. godine, stupanjem na snagu novog Kaznenog zakona (Narodne novine, br. 125/2011). Cilj ovog rada je pružiti pregled teorijskih postavki i povijesnog razvoja ranijeg otpusta, prikaz i usporedbu različitih modela ranijeg otpuštanja s izdržavanja kazne zatvora u pojedinim državama, uz razmatranje nekih aktualnih poteškoća i dilema. Istovremeno smo analizirali i aktualnu situaciju u Hrvatskoj, pri čemu se iskustva drugih država koriste u svrhu prezentiranja mogućih smjernica za prevladavanje postojeće prekapacitiranosti zatvorskog sustava, daljnjeg razvoja probacijskog sustava i općenito unaprjeđenja ranijeg otpusta zatvorenika.