Tiljak protiv Babića: o obilježjima ideoloških razilaženja u hrvatskoj umjetnosti početkom tridesetih godina 20. stoljeća

U ovome radu autor analizira učestale napade Đure Tiljka na Ljubu Babića i stvaralaštvo Grupe trojice te ih prepoznaje kao ključne za sagledavanje obilježja ideoloških razilaženja u hrvatskoj umjetnosti početkom tridesetih godina 20. stoljeća. Tiljak je, zastupajući temeljne postavke programa Udruženja umjetnika Zemlja – u razdoblju do sukoba s Hegedušićem radi Krležine afirmacije individualizama u Predgovoru Podravskim motivima – svojim djelovanjem kao likovni kritičar jasno postavio granice između ideološki suprotstavljenih strana te time pridonio polarizaciji na hrvatskoj umjetničkoj pozornici. U tom smislu, Ljubo Babić predstavljao je logičan cilj njegovih napada. Kao predstavnik građanske intelektualne elite, zagovaratelj individualizma i promotor Račićeve slikarske baštine, Babić je, naime, zastupao upravo one stavove na čijoj je kritici Tiljak temeljio svoju ideološku kampanju. Posebna pozornost posvećena je i analizi odnosa Tiljkova slikarstva i njegova ideološkog habitusa prezentiranog kritičarskim djelovanjem. U teoriji protivnik larpurlartizma i individualnih vrijednosti, u praksi je bio izrazit individualac, sa sklonošću za »magično«, s interesom za Cézanneov način i težnjom za simboličkim izražavanjem. Stoga je Tiljkova pozicija u hrvatskoj umjetnosti četvrtog desetljeća specifična te se treba sagledavati s razumijevanjem i uvažavanjem obilježja obaju aspekata njegova djelovanja.