O freskama 11. i 12. stoljeća u Dubrovniku i okolici

Recentne restauracije kao i otkrića fresaka u Dubrovniku i na Elafitima omogućili su reinterpretaciju dosadašnjih spoznaja o tome stvaralaštvu, a i o samoj povijesti srednjeg vijeka. Uz potanja prepoznavanja formalnih vrsnoća i vremenske difuzije djela jedne umjetničke vrste, učvrstili su se i odgovori na važna pitanja o sakralnom središtu grada. Naime, freske zatečene pri arheološkim iskopavanjima u bazilici bizantskog tipa ispod romaničke Katedrale dijele se u dva autorska sloja nepoznatih majstora, s datiranjem prvoga u zadnju trećinu 11., a drugoga u sredinu 12. stoljeća. Ustvari se utvrđuje kako su u Dubrovačkoj prvostolnici nakon osnivanja Kaptola prezbiterijalne dijelove oslikali u tradicionalnome duhu komnenskog slikarstva. Dodruge, po svojoj naravi različite faze fresaka, došlo je oblikovanjem svodne konstrukcije crkve, kad je također urešena grobnica jednog od nadbiskupa koji su ostvarili jače dodire sa Zapadom tijekom povlačenja Bizanta. Ujedno se dobu rane romanike pripisuju tri ciklusa fresaka na Šipanu i Koločepu, gdje ikonografske i likovne specifičnosti ukazuju na benediktinske narudžbe. Sve podupire tezu o srodnostima toga slikarstva s onim iz pokrajina južne Italije, što se sa sigurnošću vezuje uz rad »grčkih majstora«. Njih također bilježi dubrovački arhiv, tako da se u cjelini dokazuje usporednost likovne misli i prakse s obje strane Jadrana, te pružaju argumenti za valorizaciju fenomena i pojma »adriobizantskog slikarstva«.