HUMANITARNI INTERVENCIONIZAM: ETIČKA, PRAVNA I SIGURNOSNA PITANJA U 21. STOLJEĆU

U zadnja dva desetljeća glavnu opasnost po međunarodni mir i sigurnost predstavljaju tzv. „asimetrične“ prijetnje kao što su globalni terorizam i organizirani kriminal, proliferacija oružja za masovno uništenje, nekontrolirane migracije i nestabilnosti koje pretežito izazivaju „neuspjele“ i „odmetnute“ države. Ti tipovi prijetnji generirali su novu paradigmu sigurnosti unutar koje se velika važnost pridaje humanitarnim, socijalnim, ekonomskim i ekološkim dimenzijama sigurnosti, s naglaskom na potrebu zaštite temeljnih ljudskih prava i sloboda. Ideja ljudske sigurnosti smjestila je pojedinca, a ne državu, u središte sigurnosne politike, što je rezultiralo značajnim obratom u razmišljanju o odnosu između suverenosti države i ljudskih prava. Značenje državne suverenosti je promijenjeno i više se ne promatra samo sa stanovišta prava države već i njezinih dužnosti, kako prema međunarodnoj zajednici tako i prema njezinim građanima. Poštivanje suverenosti države danas sve više ovisi o njezinoj spremnosti da poštuje temeljna prava i slobode svojih građana. Ove promjene u značenju suverenosti odvijale su se paralelno s promjenama u politici i institucionalnom kontekstu humanitarnog intervencionizma, što se očitovalo i u sve većoj spremnosti međunarodne zajednice da poduzme sve potrebne radnje, uključujući i primjenu sile, protiv država koje generiraju nasilje, izazivaju humanitarne krize i ugrožavaju regionalnu i globalnu sigurnost. Krajem 20. stoljeća, kombinacija humanitarnih i strateških imperativa vodila je razvijanju integriranog pristupa operacijama izgradnje i očuvanja mira i povezivanju instrumenata sigurnosnih, humanitarnih i razvojnih politika unutar modela „humanitarnih vojnih intervencija“. Nakon analize ciljeva, zadaća i prakse humanitarnih intervencija, autori zaključuju da, unatoč brojnim opravdanim prigovorima, humanitarne intervencije predstavljaju trenutno najbolje sredstvo zaustavljanja sukoba i okončanja zločina nad civilima koje stoji na raspolaganju međunarodnoj zajednici. Imperativ zaštite ljudskih prava opravdava upotrebu sile i kršenje načela državne suverenosti, iako samo pod jasno definiranim uvjetima i u situacijama gdje se odvijaju zločini koji krše temeljne principe čovječnosti i zajedničke moralnosti.