Neočekivana snježna oluja 13–14. siječnja 2002. u Zagrebu

Cilj je ovog rada da prikaže pojave koje prate snježnu oluju u Zagrebu i kaos u prometu grada s kontinuiranim oborinom od 28 sati i 23 cm debljine snijega. Oluja nije dobro prognozirana jer je bila pod utjecajem dugotrajne prizemne anticiklone u jugoistočnoj Europi istočno od Alpa. U troposferi je najizrazitija bila visinska fronta srednje troposfere, karakterizirana silaznim gibanjima prikazanim poljem Q-vektora. Ova se fronta formirala uzlazno od hladne doline u troposferi, i ojačala u razdoblju manjem od pola dana. Druga izvanredna pojava je bio lom tropopauze iznad Zagreba, označen razmjenom troposferskog i stratosferskog zraka na tom području. Pojava koja je najviše utjecala na razvoj ove situacije je bila advekcija potencijalne vrtložnosti duž troposferske hladne doline. Ovakav intenzivni razvoj sinoptičke situacije već ukazuje i na mogućnost obilnijih snježnih oborina. Pokazano je da je tu bitnu ulogu imala uzlazna komponenta gibanja uz obronke planina, kako u makro tako i u mezorazmjerima. Stvaranje oblaka u makrorazmjerima u navjetrini Alpa i njihovo gibanje u zapadnoj struji do zavjetrine, dovelo ih je iznad niskog vlažnog područja nastalog na obroncima gorja (gore Medvednice) na području Zagreba. Ovdje nastaje međudjelovanje visokih i niskih oblaka do nastalih oborina, a očituje se u procesu opisanom koncepcijskim modelom ispiranja. Visoki hladni oblaci sadrže ledene čestice koje zasiju nisko područje velike vlage i time uzrokuju oborinu. To je fenomen »sijač-primač«, što je jedan od malobrojnih značajnih mezoskalnih procesa koji su u biti potpuno mikrofizikalni.