Per liberam personam possessio adquiritur

Premda je u rimskom pravu vrijedilo načelo prema kojem je bilo zabranjeno stjecanje putem slobodnih osoba: per extraneam personam nobis adquiri non posse, ta je zabrana zbog zahtjeva pravnog prometa ublažena u oblasti stjecanja posjeda i vlasništva. Rimsko je pravo upravo kod stjecanja posjeda počelo odstupati od stava o nemogućnosti neposrednog zastupanja, vjerojatno zbog toga što se kod posjeda ne radi o pravu nego o faktičnom odnosu. Već je u klasičnom razdoblju dopušteno stjecanje posjeda putem prokuratora kao stalnog upravitelja imovine. Procurator omnium bonorum stječe posjed za gospodara utilitatis causa. Neracije, istaknuti predstavnik Prokulijanske škole, bio je prvi pravnik po čijem je mišljenju bilo dopušteno stjecanje posjeda putem prokuratora. Gajeve Institucije pokazuju da Neracijevo mišljenje nije bilo općeprihvaćeno u klasičnom razdoblju jer su pristaše Sabinijanske škole bili protiv mogućnosti stjecanja posjeda per liberam personam. Septimije i Karakala su konstitucijom C.7.32.1 omogućili po prvi put neograničeno stjecanje posjeda per procuratorem, što je nedvojbeno dopušteno tek u Paulovim Sentencijama. Dioklecijanove konstitucije ponavljaju klasično stanje. Tek je približavanje instituta mandata i prokure omogućilo Justinijanovim kompilatorima da dopuste stjecanje posjeda za drugoga putem svake slobodne osobe i to, kako u slučaju da je zastupani bio upoznat s time, tako i u slučaju kada je on kod stjecanja posjeda nastupao kao ignorans, uz pozivanje na utilitatis causa.