Stjecanje posjeda putem podčinjenih u rimskom pravu

Stjecanje posjeda putem trećih osoba u romanističkoj je znanosti još uvijek kontroverzno i otvoreno pitanje. Cilj rada je analizirati problematiku stjecanja posjeda putem podčinjenih osoba, prvenstveno stjecanje posjeda per servum aut filium i objasniti na koji je način takvo stjecanje bilo dopušteno u pravnom sustavu koji nije poznavao neposredno zastupanje. Mišljenja rimskih pravnika su podijeljena i kreću se od afirmativnog stava prema tom pitanju, preko potpunog negiranja ili dovođenja u pitanje mogućnosti stjecanja posjeda putem podčinjenih, do postavljanja određenih granica takvom stjecanju. Najvažniji razlog za dopuštenje stjecanja posjeda putem podčinjenih, rimski su pravnici nalazili u činjenici da posjed u osnovi predstavlja faktičnu vlast na stvari koja doduše ima i neke pravne elemente. U prvom dijelu rada analizirane su pretpostavke i temeljna načela koja je izgradilo klasično pravo u vezi sa stjecanjem posjeda putem podčinjenih, te odgovoreno na pitanje na kojim je osnovama stjecanje posjeda od strane podčinjenih osoba pripisivano njihovom imatelju vlasti. U drugom dijelu rada razmatraju se posebni slučajevi: homo liber bona fide serviens; posjedovna nesposobnost zarobljenika (captivus), ius postliminii i possessio; stjecanje posjeda putem odbjeglog roba (servus fugitivus), zajedničkog roba (servus communis) i roba koji je predmet plodouživanja (servus usuarius); povrat ukradene stvari; stjecanje posjeda za hereditas iacens; stjecanje posjeda za municipia, te za pupilu i furiosusa. Za razliku od klasičnog prava Justinijanovo pravo posjednikom (possessor) smatra osobu koja je odsutna zbog državnih razloga, kao i onoga koji je pao u neprijateljsko zarobljeništvo. Te su osobe za vrijeme svoje odsutnosti mogle dosjesti stvar u Rimu.