Genetska struktura i održivost populacija autohtonih pasmina goveda u Hrvatskoj

Prepoznavanje i potvrđivanje autohtonosti pasmine temeljna je odrednica u njenom očuvanju, budući da se na njoj temelji kontinuitet logike uzgojnog rada kojim se gubitak genetske osobitosti nastoji svesti na najmanju mjeru. Razložno je činiti redoviti osvrt na minuli uzgojni rad na autohtonim pasminama kako bi uočili manjkavosti u pogledu genetske ali i ekonomske održivosti. Analizirano je stanje genetske strukture i održivosti dvaju hrvatskih autohtonih pasmina goveda koje su više od desetljeća u žiži znanstvenog i šireg interesa. Istarsko govedo samo je dijelom konsolidirano u genetskom pogledu, uz još uvijek nejasnu uzgojnu strategiju u pogledu dostupnih linija i majčinskih rodova. Procijenjena razina uzgoj u srodstvu istarskog goveda na temelju rodoslovlja umjerene je razine (0,0175), no broj i distribucija linija ukazuju na potrebu pažljivije provedbe uzgojnog programa. Razina uzgoja u srodstvu (izračunata na temelju rodoslovlja) slavonsko srijemskog podolca (0,0186) ukazuje na sustavan selekcijski rad, no brojno stanje populacije i distribucija grla ukazuju na postojeću ozbiljnost situacije. Uzgajivačima nezadovoljavajuća visina novčanih poticaja, uz nerazvijene programe gospodarskog korištenja, dovode u pitanje i fizičku održivost populacije u aktivnom in situ programu očuvanja.