METAFORIKA SVJETLOSTI U KNJIZI PROROKA IZAIJE1 I U STAROISTOČNOJ LITERATURI

Biblija je svjetlost ljudima. Stari zavjet iznosi značenje svjetlosti u Božjoj komunikaciji s ljudskim rodom. Članak obuhvaća ideju, sadržaj i značenje svjetlosti u Starom zavjetu. Obrađuje se najvažnije biblijsko mjesto, naime, prorok Izaija (60,1-3.19-20). Prvi dio istraživanja je egzegetsko-teološka analiza Jahvine religije u liturgiji Hrama. Na početku se susreće odstranjena negativna snaga, tama. U središtu konteksta je teologija svjetlosti. Drugi doprinos za razumijevanje svjetlosti nalazi se u staroistočnoj literaturi, pretežito u mezopotamskim, tj. asirskim i babilonskim religioznim spisima koji uglavnom govore o bogu sunca i svjetlosti Šamašu, djelatnom u službi čovječanstva. Zanimljivo je usporediti Stari zavjet i mezopotamski simbolizam svjetlosti. Prepoznatljive su paralele između značenja svjetlosti u mezopotamskoj literaturi i religiji te u Jahvinoj starozavjetnoj religiji. Slijedi konstatacija da je svjetlost distinktivni čimbenik i odličje Božjeg veličanstva koje je prisutno u Hramu, konkretizirano u kultu i uspješno na djelu kod Jahvinog sluge (DtIz) i u žrtvi Jaganjčevoj (Izl: Pasha). Ta se svjetlost identificira s kozmičkom silom obnove i života u svijetu i među ljudima. Objašnjenje završava raspravom o Jahvi kao vječnom svjetlu. Novi zavjet nastavlja i produbljuje poruku svjetlosti. Isus, njegovi učenici i šira zajednica vjernika su svjetlost svijeta. Crkva konačno, u svjetlosti, nalazi rast i životnu puninu.