Kulturalni kodovi straha: žanr, rod, (muško) ludilo

U tekstu je fokus na specifičnoj arhivskoj građi prve psihijatrijske institucije, Kraljevskog zemaljskog zavoda za umobolne Stenjevec u Zagrebu, današnje Klinike za psihijatriju Vrapče, iz njezina prvoga razdoblja od otvaranja 1879. do 1900. godine, točnije na naracijama pacijenata u kojima se pojavljuju fantastična bića, odnosno koji se u pripovijedanju o vlastitu životu oslanjaju na žanr predaje. Na temelju te građe, koju autorica prepoznaje kao važan, iako netipičan folkloristički korpus, analizira se i interpretira status i funkcije žanra predaja, to jest memorata, u pripovijedanjima o svakodnevnome životu, osobnim pripovijestima te kodiranju afekata, ponajprije straha, ne samo u usmenoj tradiciji i književnosti nego i u njihovoj društvenoj te psihološkoj dimenziji, ali i u psihijatrijskome diskursu koji takve naracije prepoznaje tek kao simptome ludila, odnosno prevodi ih i kodira kao jezik nenormalnosti i psihopatologije.