RAZINE SUMPORA, METALA, POLUMETALA, RADIOAKTIVNOSTI I CITOTOKSIČNOSTI U KRŠKIM ISPUSTIMA VODE IZ NAPUŠTENIH RAŠKIH UGLJENOKOPA (SJEVERNI DIO JADRANSKOGA MORA)

Pridobivanje raškoga ugljena u Istri (SZ Hrvatska) trajalo je gotovo 400 godina, sve do 1999. godine. Raški ugljen poznat je po iznimno visokim koncentracijama organskoga sumpora te visokim razinama selena, urana, vanadija i molibdena. Otprije je poznata toksičnost selena na primjerima goveda i ovaca. Za ljudsko zdravlje selen je od presudne važnosti, ali u povišenim je količinama štetan. Procjenjuje se da je još 4,4 milijuna tona raškoga ugljena ostalo pod površinom, unutar marinskih karbonatnih stijena. Područje istraživanja pripada obalnome krškom pojasu Jadranskoga mora. Na nekoliko mjesta nalaze se ispusti podzemne vode iz napuštenih rudnika ugljena (engl. CMD), gdje ta voda desetljećima izbija van na površinu te se izravno ulijeva u lokalne vodotoke i na kraju u Raški zaljev. Stoga su uzeti uzorci vode prirodnoga krškog izvora, morske vode Raškoga zaljeva, komunalne otpadne vode te CMD. U uzorcima su izmjerene koncentracije sumpora, odabranih metala i polumetala (glavnih, sporednih i u tragovima), radioaktivnost te citotoksičnost. Izvorska voda, koja nije u dodiru s CMD-om, poslužila je u referentne svrhe. Njezine odgovarajuće vrijednosti Se, U, V i Mo (μg/L) bile su sljedeće: 1,09, 0,75, 1,37 i 2,04. Međutim, odgovarajuće razine tih četiriju elemenata (μg/L) bile su povišene u ostatku uzoraka vode: 10,9, 10,8, 4,60 i 33,1. Razina sumpora u vodi bila je niska. Ukupne beta aktivnosti CMD-a i vode Raškoga zaljeva iznosile su 235 i 1320 Bq/m3, čime nije bila premašena dopuštena vrijednost od 2000 Bq/m3. Citotoksičnost nekoliko odabranih uzoraka vode nije se pokazala statistički značajnom. Velike količine vode podrazumijevaju transport prilično velikih količina Se i U te njihovo taloženje u Jadranskome podmorju. Zbog složenosti krške hidrogeologije nužno je istražiti obrasce cirkuliranja selena i urana na spomenutome području.