Kriza u Crkvi između revnosti i konformizma pastira u društvu sloboda

Autor u ovom članku raspravlja o krizi koja je posljednjih desetljeća zahvatila Crkvu, napose u vidu pedofilskih skandala. U prvom poglavlju propituje moguće uzroke krize, polazeći od mišljenja teologa koji su se bavili tim problemom. Načelno je istaknuo kako postoje dvije skupine teoloških mišljenja o uzrocima krize i to s vrlo različitim obrazloženjima. Jedni su oni koji smatraju kako je do krize došlo jer u Crkvi postoje zastarjele strukture poput celibata i nedostatka osobnih sloboda. Uvjereni su kako je pravo rješenje svećenike osloboditi obveze celibata, insistirajući potom na slobodi odluke i opredjeljenja sukladno moralnom principu savjesti koja bi trebala biti najviša norma djelovanja. Druga skupina teologa problem vidi u krizi identiteta uzrokovanoj kako utjecajem modernoga svijeta tako i nedostatnom formacijom svećenika ili, pak, promjenom pastoralne paradigme nakon Drugoga vatikanskog koncila pri čemu se mnogi svećenici nisu snašli. U drugom se poglavlju, imajući u vidu različitost teoloških pristupa i mišljenja, propituje nauk crkvenog učiteljstva o svećeništvu i celibatu, počevši od koncilskih dokumenata pa sve do apostolske pobudnice Pastores dabo vobis Ivana Pavla II. Pritom se ističe kako crkveno učiteljstvo smatra svećenike prorocima ne samo po zadaći propovijedanja nego i po statusu života u celibatu. U trećem poglavlju autor donosi svoju prosudbu stanja i moguće linije promišljanja kojima se treba kretati vjerodostojna teologija svećeništva. Kao prvo ističe kako je svećeništvo poziv i poslanje najprije pred Bogom i pred Crkvom. Svećenik je po svetom redu suobličen Kristu kako bi izvršavao njegovu službu u svijetu te je pozvan na kristolikost života i djelovanja. Ništa manje nije važna njegova eklezijalna odgovornost, iz čega također izviru ćudoredni i duhovni imperativi života. Pokušaj da se svećeničku službu preoblikuje strukturalno pod izlikom modernog vremena u kojem živimo autor drži neprimjerenom, jer su svećenici pozvani biti proroci upravo svjedočanstvom čista i neporočna života, a ne dokidanjem ćudorednih zahtjeva kako bi se udovoljilo prohtjevima lažne slobode. Pogrešne teološke postavke vode potom prema kompenziranom ćudoređu i reduciranoj duhovnosti za koje bi se moglo reći da su pravi uzroci krize među svećenicima. Kao mogući odgovor na krizu, autor ističe put koji su naznačili pape Benedikt XVI. i Franjo pozivajući svećenike na žarču vjeru, obnovu svetosti i neophodno pročišćavanje u strahu Božjem. Tim bi putom trebala ići