Važnost provođenja randomiziranih kliničkih istraživanja

Kliničko ispitivanje (pokus ili studija) smatra se jedinim znanstvenim dokazom djelotvornosti nekog lijeka, terapijskog ili kirurškog zahvata. U posljednjih 50 godina, dominantan oblik istraživanja u medicinskoj znanosti postala su randomizirana klinička istraživanja (eng. Randomised clinical trials; RCT) te danas predstavljaju kamen temeljac medicine temeljene na dokazima (engl. Evidence based medicine; EBM) Riječ je o kvantitativno komparativnom obliku istraživanja pomoću kojeg se uspoređuje učinak dvaju ili više postupaka na ispitanike, koji su nasumično podijeljeni u više istraživačkih skupina. Stupanj dokaza, dobivenih pomoću randomiziranih kliničkih istraživanja, predstavlja najviši stupanj dokaza u medicinskoj znanosti, a smjernice koje predstavljaju sistematizirane principe liječenja uglavnom se temelje na najboljim dostupnim podacima iz kliničkih istraživanja. Smjernice omogućuju liječnicima da uz pomoć svog iskustva i znanja, vodeći pritom računa o osobitostima i stavovima bolesnika, najbolje liječe bolesnika. Pouzdanost i kvaliteta rezultata RCT-a, ovise o određenim karakteristikama samog istraživanja poput adekvatno provedenog postupka randomizacije, „zaslijepljenosti“ istraživača i ispitanika, te pravilno oblikovanom protokolu istraživanja. Usprkos velikom broju prednosti, postoje i određene negativne karakteristike randomiziranih kliničkih istraživanja, poput etičkih pitanja opravdanosti istraživanja, cijene, nemogućnoti provedbe samog istraživanja te nedovoljno dobre informiranosti pacijenata o važnosti njihova provođenja,kako za medicinsku znanost tako i za njih same.