O tome gdje bi se Deleuze i Lacan ipak trebali ponovno sresti

Rasprava oko odnosa između teorijskog opusa Lacana i Deleuzea obično završava objavom rada Anti-Edip, koji je Deleuze objavio zajedno s Guattarijem 1972. godine. Zajednička biografija o Deleuzeu i Guattariju, koju je objavio François Dosse, ali i većina interpretacija (Žižek, Monique David-Ménard, Kerslake, Hallward, Badiou) slaže se da poslije tog rada praktično nije moguće govoriti o nekim paralelama između dva spomenuta opusa. No tome nije tako, iako Deleuze od 1972. ustrajno žestoko kritizira psihoanalizu te praktički ne spominje Lacana, a taj, s druge strane, Deleuzea od tada gotovo da više ni ne spominje. Međutim, Lacan kojega kritizira Deleuze nije kasni Lacan iz sedamdesetih, kao što ni Deleuze kojega je poznavao Lacan nije Deleuze iz šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. No to je moguće vidjeti samo ako se ostavi po strani uobičajeno viđenje susreta između Lacana i Deleuzea koje se događa kroz termine Edip, Zakon, označitelj, nedostatak itd. Iako postoje ogromne razlike između Deleuzea i Lacana u shvaćanju filozofije, psihoanalize, ontologije, znanosti i politike, moja je teza da itekako postoje paralele između kasnog Deleuzea i kasnog Lacana u pogledu razumijevanja kontingentnog, onoga što Lacan naziva Realno i svega što je kod Lacana vezano uz promjene koncepta nesvjesnog, koje sada postaje realno-nesvjesno.