Vještica kao anti-majka: psihoanalitička interpretacija zapisnika sa suđenja

U tekstu se na osnovi zapisnika sa suđenja vješticama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj od kraja 17. pa do sredine 18. stoljeća ukazuje na njihovu zajedničku neuralgičnu točku, a to je odnos prema tijelu i tjelesnosti. Analizom iskaza sa suđenja, kojima se pristupa kao osobnim narativima žena o njihovim životima, strahovima, projekcijama pa i fantazmama, moguće je iščitati da anksioznost povezana s manifestacijama tijela ima svoje izvorište u psihičkome strukturiranju subjektiviteta. Određeni elementi vještičjega imaginarija poput infanticida i antropofagije govore o strahu od majke koja subjektu priječi ulazak u prostor simboličkog, odnosno ukazuju na svojevrsnu zaglavljenost u liminalnom području između imaginarnoga i simboličkoga. Majka kao subjektov Drugi koji mu jamči život i identitet premeće se potkraj 17. stoljeća u monstruoznu vješticu koja prijeti poništavanjem cijele “ženske” domene – djece, doma, hrane, životinja, ali koja postaje i kolektivnim Drugim koji je poslužio za kanaliziranje sukoba, tjeskoba i nasilja u društvu.