KAVKASKA MENIPEJA MIHAILA BULGAKOVA

U članku Kavkaska menipeja Mihaila Bulgakova analiziraju se tri feljtona nastala za autorova boravka na jugu Rusije – u Vladikavkazu, Beslanu i Groznome. Riječ je o žanrovski rubnim djelima, odnosno hibridima (U kavani, Tjedan prosvjećivanja) koji sadrže ili barem nagovješćuju neka stilska rješenja i ključne narativne postupke zahvaljujući kojima je u ruskoj (sovjetskoj i postsovjetskoj) historiografiji Mihail Bulgakov stekao titulu heretika i satiričara. Iako je riječ o djelima neujednačene umjetničke kvalitete, treba svakako istaknuti njihovo povijesno-kulturološko i književno-evolucijsko značenje, pogotovo u svjetlu činjenice da su neka od njih (Nadolazeće perspektive, Kazališni Oktobar) tek nedavno otkrivena, zahvaljujući trudu pojedinih ruskih stručnjaka (Vsevolod Saharov). Budući da dio njih nije uključen u Bulgakovljeva sabrana djela novijega doba, ona su ruskoj i svjetskoj javnosti gotovo posve nepoznata. Ovaj je rad, stoga, pionirski pokušaj komparativne analize Bulgakovljeve kavkasko-feljtonske tetralogije iz dvaju teorijskih rakursa. Jedan je problem karnevalizacije i menipeje koju je ponudio Mihail Bahtin u Problemima poetike Dostoevskoga, a drugi je nešto suvremenija teorija sovjetske kulture i arhitekture Leninova i Stalinova vremena, koju je teoretičar Vladimir Papernyj u poznatoj studiji Kultura 2 razdvojio i suprotstavio pomoću paradigmi kultura 1 (horizontalna avangardna kultura 1920-ih godina, u kojoj pravila i elementi nove sovjetske poetike i estetike još uvijek nisu strogo definirani) i kultura 2 (vertikalna, zatvorena, tj. strogo centralizirana socrealistička kultura 1930-ih i 1940-ih godina).