Učinak rane dijagnoze i ishodi liječenja rodilja i fetusa u bolesnica sa sindromom HELLP

Uvod: Sindrom HELLP, težak oblik preeklampsije kojega klinički karakterizira hemoliza, povišeni jetreni enzimi, te mali broj trombocita, prvi je put opisan 1982. godine. Materijali i metode: Kako bismo procijenili utjecaj identificiranja ovoga sin-droma na ishode liječenja rodilja i fetusa, proveli smo retrospektivnu studiju i pregledali dokumentaciju bolesnica s preeklampsijom liječenih u Klinici Mayo prije i nakon 1982. godine. Načinili smo retrospektivnu dijagnozu sindroma HELLP u 11 od 146 bolesnica liječenih zbog preeklampsije prije 1982. godine. Usporedili smo ishode trudnoće u nasumce odabranoj skupini 24 žene sa sin-dromom HELLP koje su liječene u Klinici Mayo između 1986. i 1994. godine. Rezultati: Nismo zapazili statistički značajnu razliku među demografskim podatcima o rodiljama ili dijagnostičkim laboratorijskim nalazima. Smrtnost fetusa je bila značajno viša prije 1982. godine. Pojavnost i težina akutnog zatajenja bubrega i drugih skupnih komplikacija kod rodilja (uključujući plućni edem, pleuralni izljev, perikardijski izljev, unutarmoždano krvarenje, konvulzi-je, hepatičku nekrozu, te odignuće mrežnice) bili su značajno veći prije 1982. godine. Nakon te godine vrijeme od dijagnoze do porođaja bilo je značajno kraće (2,5 u odnosu na 14 dana), a za bolesnice je bilo vjerojatnije da će pri-miti profilaksu protiv konvulzija magnezijevim sulfatom. Zabilježena je i tendencija većega broja carskih rezova i poticanja trudova u žena liječenih nakon 1982. godine. Zaključci: Navedena zapažanja ukazuju da je prepoznavanje sindroma HELLP kao zasebnoga kliničkog sindroma dovelo do poboljšanih ishoda trudnoće vjerojatno zbog pravodobnije dijagnoze i ranijeg završetka trudnoće.