MANDATUM PECUNIAE CREDENDAE

Mandatum pecuniae credendae specifičan je tip mandata kojim se mandataru nalaže dati zajam određenoj trećoj osobi, pri čemu se mandant – jamac obvezuje mandataru – vjerovniku naknaditi svaki gubitak uzrokovan ispunjenjem naloga. Nastao je krajem razdoblja Republike kao rezultat razvijene trgovine i financijskoga prometa u svrhu ustanovljavanja novog oblika neformalnog jamstva, s mogućnošću zaključenja inter absentes. Dok mu pravnici pretklasičnog razdoblja (Servius Sulpicius Rufus) osporavaju pravnu valjanost, u klasičnom je pravu prihvaćeno suprotno Sabinovo mišljenje. Glavni su razlozi njegova uvođenja bili namirenje potreba za kreditom kao i eliminiranje nedostataka fidejusije. Kod kreditnog naloga litiskontestacija s dužnikom nije konzumirala tužbu protiv mandanta. U kasnom klasičnom i postklasičnom pravu dolazi do suštinskog približavanja instituta mandatum pecuniae credendae i fideiussio. Taj je proces zaokružio Justinijan gotovo izjednačivši kreditne mandante i fidejusore. U Justinijanovom je pravu mandantima općenito priznat beneficium excussionis, beneficium divisionis i beneficium cedendarum actionum.