Kuća lutaka

Probudila nas je vatra. Sestra i ja užasnute smo ugledale bakinu kuću lutaka kako gori u kutu naše sobe. Nekako smo jastucima uspjele ugušiti požar pa poput dvaju uznemirenih divova provirile unutra. Plamenovi su zacrnjeli šarene tapete, a ostaci namještaja stršili su kao kostur pougljenjene ptice. Kašljale smo sve do stuba. Prazne oči ogledala zrcalile su samo trag od pepela koji je lebdio u zraku, pa smo malim prstom razvalile vrata spavaonica na drugom katu, strepeći od onog najgoreg. Usamljena porculanska stanarka, udovica otkad joj je suprug sestri nespretno ispao iz ruku, visjela je s lustera svoje spavaonice. *Češljat ću te kad god me to budeš tražila, govorila je ružna blizanka lijepoj, prihvaćajući ulogu služavke osuđene na sjenu. Lijepa je blizanka voljela slušati pseći dah svoje sestre, znati da je budna u olujnim noćima i da bdije nad njezinim mirnim snom. Zabranjujem ti da spavaš, govorila bi joj, ne smiješ zaspati prije mene, a ako dođe čudovište, neka prvo pojede tebe, i dok te bude proždiralo, upozorit ćeš me, a ja ću imati vremena uteći. Ružna je blizanka kimala. Bila je poslušna i zadržavala je dah, vrpcom joj vezala haljinu, laštila njezine bijele lakirane cipele, što god je zaželjela za nju je bila zapovijed, neopoziva želja savršena bića, idealizirane inačice nje same. Tako je malo nedostajalo da to bude ona, ali to ipak nije bila. Ružna blizanka nastavila ju je češljati svake noći, ravnala je svaki pramen kose stotinu i prvi put pred zrcalom, premda je lijepa blizanka tiho jecala i govorila joj da to više ne radi, preklinjala ju je da to više ne čini. Gluha, poput vjerna psa koji te ni mrtvu ne prestaje voljeti.