Renesansna kuća Moise u Cresu - rezultati konzervatorskih istraživanja 2011. godne

Renesansnu stambenu arhitekturu grada Cresa obilježava manji broj očuvanih kuća (palazzetta) creskog plemstva koje su atribuirane udomaćenoj kameno-klesarskoj radionici okupljenoj oko majstora Francesca Marangonicha, lombardskog kamenoklesara koji s venecijanskih gradilišta dolazi u Cres uvodeći stilske elemente renesanse na kvarnerske otoke. Najpoznatija renesansna stambena građevina u Cresu je kuća Marcello-Petris, izgrađena u prvom desetljeću 16. stoljeća prema narudžbi franjevačkog provincijala i biskupa fra Antuna Marcella-Petrisa. Patricijske renesansne kuće Cresa obilježavaju nešto veći gabariti, građa zida od pravilno klesanog kamena i stroži ritam ukrašenih otvora reprezentativnih pročelja. Jedna od tih građevina je kuća Moise, smještena u srednjovjekovnoj jezgri grada, na istaknutoj poziciji križanja onodobnih glavnih ulica. Dokumenti iz arhiva franjevačkog samostana u Cresu svjedoče da je 1441. godine „Ser Andrea Moisenich“ mijenjao vrt za kuću s „Nobilis Ser Stefano de Petris“ koji je palaču Petris izgradio prije 1405. godine, prema čemu bi današnja kuća Moise mogla biti starija palača Petris. Građevina nosi grbove obije obitelji iz istog razdoblja pa je mogla funckionirati kao dvo-obiteljska, što je čest slučaj i u Veneciji na primjerima većih palača s dva rezidencijalna kata i dva dvorišta, elementima koje posjeduje i kuća Moise. Kuća Moise najveća je stambena građevina renesansnog Cresa, u gabaritima usporediva s istaknutim primjerima većih palača u dalmatinskim gradovima. Zbog velikih preinaka, slabije očuvanosti izvornih značajki i umanjene reprezentativnosti nije bila predmetnom znanstvenih i stručnih istraživanja te nisu bile poznate njezine osnovne karakteristike. Konzervatorskim istraživanjima razjašnjena je tlocrtna organizacija i ustanovljen tlocrt koncipiran prema venecijanskom modelu središnje dvorane i četiri bočne prostorije, čime se građevina izdvojila kao jedina renesansna stambena građevina u Cresu na kojoj je usvojena i primijenjena zrela renesansna simetrija tlocrta, koja se odražava i na reprezentativno pročelje. Sondiranjem zidnih žbuka razlučena je stratigrafija što je potvrdilo pretpostavku o središnjem salonu koji je u 17. stoljeću bio oslikan a secco na svim zidovima.Istraživanjem reprezentativnog pročelja otkrivena je pozicija renesansnih otvora koja sugerira artikulaciju ritmom dvije monofore – bifora – dvije monofore što su potvrdili i nalazi klesanih unutarnjih špaleta. Raspored koji je u Veneciji uvriježen već u g