Je li kulturalna ljevica liberalna?

Autor u tekstu odgovara na pitanje je li kulturalna ljevica liberalna. U suvremenim diskusijama koje su se rasplamsale nakon izborne pobjede Donalda Trumpa 2016. godine u pitanje je dovedena ideološka pozicija poražene Hillary Clinton koju američki politički teoretičar Mark Lilla naziva identitetskim liberalizmom. Istu poziciju Nancy Fraser naziva progresivnim neoliberalizmom, a Slavoj Žižek liberalnim multikulturalizmom. Radi se o angloameričkom fenomenu u kojem je izvorno antiliberalna kulturalna ljevica postala dio programa stranaka poput Demokratske stranke u SAD-u i Liberalne stranke u Kanadi. Autor argumentira da identitetsku ljevicu treba razlučiti od liberalizma jer predstavlja varijantu osviještenog iliberalizma. Argumentacija je organizirana u četiri segmenta. Nakon kratkog određivanja pojmova liberalizam i kulturalna ljevica autor prikazuje Lillinu kritiku identitetskog liberalizma kako ju on prezentira u knjizi The Once and Future Liberal i uspoređuje ju s kritikom hiperliberalizma predstavljenom u knjizi Johna Graya The New Leviathans. Tu dvojicu autora dovodi u međuodnos s dvojicom klasika suvremene političke misli Brianom Barryjem i Richardom Rortyjem. U zaključnom segmentu teksta autor tvrdi da su Lillina i Grayeva knjiga pokazatelj ostvarenja Barryjeva “proročanstva” iz 1989. i Rortyjeva iz 1998. Zaključak teksta je da identitetsku postmodernu ljevicu, bez obzira na njen ogromni utjecaj na vodeće stranke u nekim zapadnim liberalnim demokracijama, nikad ne treba zvati liberalnom jer je po samorazumijevanju antiliberalna. In this article, the author answers the question posed in the title: Is the cultural left liberal? In contemporary debates that flared up after Trump’s 2016 victory, the ideological position of Hillary Clinton was questioned by numerous writers. Mark Lilla refers to this position as identity liberalism. The author argues that the identity left should be distinguished from liberalism because it is, by its own self-understanding, illiberal. The argument in the paper is organized into four segments. After a brief presentation of the concepts of liberalism and the cultural left, the author focuses on Lilla’s criticism of identity liberalism and compares it with John Gray’s criticism of hyper-liberalism. These two writers are discussed in light of two classics of contemporary political thought: Richard Rorty and Brian Barry. In the concluding segment, the author argues that the postmodern identity left should never be called lib