IZAZOVI TEORIJI AKADEMSKOG PISANJA

Postokolonijalna faza svjetske istorije upoznala nas je sa različitim vrstama mapiranja percipirane stvarnosti na jezičke strukture koje se znatno razlikuju od onih naslijeđenih i naučenih u Evropi. Prema tome, pored toga što i kao nastavnici i kao istraživači moramo poštovati ustanovljena pravila akademskog pisanja i njima učiti naše studente i naslijednike u akademskoj praksi, mišljenja sam da je u razvoju teorije akademskog pisanja potrebno značajno se osvrnuti na i prihvatiti postojanje drugačijih praksi razvoja mišljenja i njegovog izraza. U tome će teorija omogućiti sopstveni holistički, inkluzivni i, prema tome, moralanpristup predmetima izu;avanja. Na prvom mjestu, mišljenja sam da našom naučnom praksom dominira linearni način mšljenjai pisanja koji je značajno odredio prihvaćeni koncept linearnog vremena i koncept istorije ili velikog narativa progresa. Zbog toga ću ovdje dati primjere različitih praksi koje je akademija marginalizovala ili ih odredila kao nepodesne i nečitljive. Moj pristup je i interdisciplinaran i, pored jezičkih, uključuje uvide iz književne teorije, sociologije, geografije, pa i fizike.