Distanazija - naša stvarnost - Do kada produžavati život?

Život i smrt dva su nerazdvojna pola ljudske stvarnosti, i za svaki od njih potrebno je određeno znanje i umijeće. Na jednoj strani, to je umijeće življenja, a na drugoj – umijeće umiranja. Iako je do sada umijeće umiranja uvelike potiskivano ili čak ignorirano, ono danas sve više dobiva podjednaku važnost, kao i umijeće življenja. U vremenu u kojemu živimo, svakako treba znati i moći umrijeti u dostojanstvu i bez patnji i boli, a ne samo živjeti u blagodati i miru. Problematika smrti i umiranja, kao i pitanje početka života, oduvijek je bila jedna od vodećih tema teološke i filozofske rasprave. Međutim, u današnjem vremenu, s praktičnim aspektima tih dvaju fenomena, svakodnevno se susreće i suvremena medicina. Napredak medicinske skrbi omogućio je da se bolesnici u terminalnim fazama bolesti mogu relativno dugo održavati na životu. Međutim, sve je uočljivija besmislenost takvih zahvata, posebno u situacijama koje obilježava nesnosna i bolna agonija dugotrajnoga umiranja, ali se zahvatima agresivno-intenzivne terapeutske upornosti prisiljava na fiziološko održavanje. Predmet ovoga rada jest pitanje koje si postavljaju mnogi stručnjaci i medicinski laici, ali i medicinski etičari, filozofi i teolozi, koji svojim kritičkim promišljanjima ulaze u područje biomedicine, pronalazeći tako i neka suštinska pitanja, ali i odgovore o životu i smrti. Imamo li pravo odlučivati o životu, zapravo o smrti, beznadno bolesnog čovjeka? To je jedno od najtežih pitanja u području medicinske, etike ali i ljudskog društva općenito, koje se, u svojoj normativnoj, duhovnoj i moralističkoj cjelini, mora odrediti po tom pitanju.