Odnos medija i kulture

Kultura je, kako je govorio pokojni novinar i urednik Srećko Lipovčan, „relevantan segment zbilje zbog njezina ontološkog statusa: ona nije [tek] segment ‘društvene potrošnje’ jer (i) ona ‘proizvodi’ to ‘društvo’. Takve stvari svakako treba razjasniti na samom početku jer, kako objašnjava Adriana Tomašić, „kultura je [u engleskom jeziku, ali i uopće] jedna od dviju ili triju najsloženijih riječi“, zbog čega je, dakle, prečesto pogrešno, najčešće suženo, a katkad i preširoko shvaćena. Prema Terryju Eagletonu i njegovoj Ideji kulture, postoje tri definicije onoga što se naziva kulturnim. Prva je vezana uz civilizaciju i predstavlja određenu univerzalnu ljudskost te opći ljudski razvoj; druga, koja je poprilično sužena, kulturu izjednačava s umjetnošću, a treća, ona najšira (kažu i preširoka), pod kulturnim podrazumijeva cjelokupan način života neke skupine ljudi. Lipovčan zagovara definiciju prema kojoj je kultura „ukupnost duhovnih, [intelektualnih] i umjetničkih izražajnih oblika jednog naroda“, ali naglašava kako se to „ne odnosi samo na već dovršeno, tradicijski stečeno, na ono što je već stvoreno (kulturna tradicija), nego uvijek i na aktualnu dimenziju jer kultura (...) jest potreba njegovanja (duha) i skrbljenja kao stalne zadaće povijesne (ljudske) prakse“. Tomašić je u promatranju značenja pojma nešto konkretnija pa kaže kako se ono kulturno promatra kroz kulturu jezika, govora i ponašanja, filma, glazbe i kazališta; običaja, baštine i povijesnih spomenika; slikarstva, plesa i novih umjetnosti, stanovanja i življenja.