The Primary School Movement in the South Slav Lands of the Habsburg Monarchy in the Era of Dualism. Ideal and Reality

Osnovno obrazovanje bilo je važno pitanje u balkanskim zemaljama tokom društvenih i nacionalnih buđenja u devetnaestom stoljeću. Dok je razvoj školskog sistema sa strukturiranim nastavnim planom i programom, u kojem je služilo kvalificirano, fakultetski obrazovano nastavno osoblje oba spola, dobro poznat, njegove ideološke osnove možda zaslužuju više pažnje. Ova studija uzima za polazište najradikalnije krilo pokreta, (nipošto homogenu) grupu oko hrvatskog obrazovnog časopisa Napredak (1859), koji se pod djelomičnim utjecajem njemačke protestantske pedagogije zalagao za nekonfesionalne škole oslobođene od države ili klerikalnog tutorstva, kao i za jugoslavensko bratstvo, ako su bili implicitno po hrvatskom ukusu. Učitelji iz Hrvatske imali su značajnu ulogu u razvoju osnovnog obrazovanja u Bosni, iako se zaključno usvajanje principa nekonfesionalnih škola više duguje državnoj brizi za suprotstavljanje utjecaju bosanskih Srba – čije su konfesionalne škole razvijane zahvaljujujući imigranatima iz Monarhije – kao i za pružanje okvira za akulturaciju bosanskih Muslimana. Idealizam obrazovnog pokreta potopila su tri glavna faktora, pogoršana službenom sumnjom: vjerska opozicija u katoličkim, pravoslavnim i muslimanskim taborima; povezane etno-nacionalne razlike u posljednja dva slučaja i, konačno, manjak resursa u još uvijek nerazvijenim društvima. Proračun za obrazovanje trošen je isuviše nesrazmjerno na školovanje nakon osnovnog, odražavajući sklonost elitnim i instrumentalnim financiranjima “staleških” linija, a neobrazovanju “čovjeka” liberalnih ideja. Pored objektivnih teškoća postojao je problem nezadovoljstva nastavnika u vezi s jazom između ideala i stvarnosti, i njihovim niskim statusom među uglavnom ravnodušnim, ako ne i neprijateljski nastrojenim stanovništvom. Sudbina osnovnog obrazovanja postala je tako symbol poteškoća s kojima se balkansko društvo susretalo u procesu “modernizacije”.