Riječ–dvije o totalnoj režiji

Čini se da Tomislav Gotovac nema sreće s Venecijanskim bijenalima. Na jubilarnom 50. nije održao predviđeni performans, čak se na trodnevnom službenom otvorenju za struku i novinare u ljeto 2003. zagubio njegov utopijski plakat o susretu dvoje američkih sporednih glumaca koji se, zapravo, nikada nisu našli na istom filmskom setu (Luis susreće Hanka). Četiri bijenalska razdoblja poslije, na aktualnom 54. predstavljen je također u Arsenalima, u skučenom Hrvatskom paviljonu, između indijskog i vrlo bučnog turskog postrojenja za pročišćavanje vode, u društvu kazališne skupine BADco. I ne bi bio problem u skučenosti da se u njegov specifični medijski prostor nije umiješala kazališno–plesna skupina od čije teorije doslovce puca glava, dok je istodobno njihova medijska strana teško razumljiva bez konzultiranja pratećih tekstova. Za taj »trun« u Gotovčevu oku pobrinuo se kustoski kolektiv WHW, no nije ga uspio opravdati ni teorijski, a kamoli na razini prezentacije.