Fiziognomijski um: Nihilizam ili put samoiskustva

Živimo u vremenu u kojem se izgubila njegova fiziognomika. Vrijeme u kojem je filozofija odavno zaboravila svoje pomirenje sa principom prirode, odnosno s logosom. Priroda u tom iskonskom smislu, naravnom, nije samo sfera predljudskoga, predracionalnog; niti je samo sfera animalnog odnosno biljnog. Fiziognomijski, to je: ne samo da jezik, riječi imaju nešto da nam kažu. I stvari kazuju onima koji znaju da upotrebe svoj senzorijum. Svijet je – kao što znamo – pun različitih likova, svojevrsne mimike. Nama dolaze likovi prirode kao pejzaži, kao igra formi i boja, kao svagda drugačija, ali i ista atmosfera. U ovoj fiziognomiji – sloboda se izražava u mreži opažanja, u kojoj su svi smislovi uzajamno isprepleteni. I ako nismo izgubili vlastitu perceptivnu kompetenciju ili sposobnost autentičnog opažanja, koje je, po Heideggeru, osobito status umjetnika ili stavljanje istine u djelo, nije teško opaziti da je ova cjelina u modernoj civilizaciji izgubljena. To je veoma dobro vidio Albert Camus. On je prije pola stoljeća govorio o logici teorije koja želi ujediniti čitav svijet, a jedini je put da se svijet učini isto tako opustošenim, lišenim smisla i uma, slijepim i gluhim kao što je sama teorija. “Nema drugog puta nego da se presijeku korijeni koji povezuju čovjeka sa životom i prirodom. Nije slučajno što se današnje značajne knjige, umjesto da se zanimaju nijansama srca i istinama ljubavi, zanose samo sucima, procesima i mehanizmima optuživanja, ako se, umjesto da se otvaraju prozori pred ljepotom svijeta, brižljivo zatvaraju nad tjeskobom samotnika.”