ZBOGOM POSTJUGOSLAVENSTVU

Pijuckale smo rashlađeni martini pored bazena i čavrljale o koječemu. U jednom trenutku moja me znanica pogledala pogledom sjajnim od martinija, ili trenutne ozarenosti, i rekla: Hajde, ispričaj im kakav je bio Miroslav! Ostala sam zatečena. Nikako se nisam mogla sjetiti koji Miroslav… Bože, kad se samo sjetim kako je bio visok. Punih metar i devedeset! U tom trenutku posve jasno prisjetila sam se tog Miroslava, koji jedva da je imao metar i sedamdeset. Bože, a te nebeskoplave oči!... Slika Mireka kojeg se u životu nikad ne bih sjetila bljesnula je najednom u svoj svojoj oštrini. Mirek je imao sitne smeđe oči i rošavo lice… U verbalnom albumu složenom za prijateljice Mirekova slika, prevalivši put od Zagreba do američke provincije, doživjela je značajan retuš. Mirek je s nepunih metar i sedamdeset narastao u Miroslava visokog metar i devedeset, boja očiju promijenila se iz smeđih u plave, a od običnog zagrebačkog frajera postao je nezaboravan ljubavnik… Poput zvijezde repatice davno ugasli Mirek ovdje je, na drugom kraju neba, još uvijek sjao punim sjajem (Ugrešić, 2002: 34-35).