Poetika objektivnosti Cesarea Zavattinija

Cesare Zavattini bio je poznati neorealistički scenarist i teoretičar neorealizma. Imao je ključnu ulogu u kritičkom promišljanju novog poslijeratnog talijanskog filma premda su većinu njegovih ideja smatrali avangardnima za to vrijeme. Zalagao se za direktan, spontan i neposredan film sa stvarnim l...

Ausführliche Beschreibung

Gespeichert in:
Bibliographische Detailangaben
Veröffentlicht in:Anafora 2020-12, Vol.VII (2), p.520
1. Verfasser: Borjan, Etami
Format: Artikel
Sprache:hrv ; eng
Schlagworte:
Online-Zugang:Volltext
Tags: Tag hinzufügen
Keine Tags, Fügen Sie den ersten Tag hinzu!
Beschreibung
Zusammenfassung:Cesare Zavattini bio je poznati neorealistički scenarist i teoretičar neorealizma. Imao je ključnu ulogu u kritičkom promišljanju novog poslijeratnog talijanskog filma premda su većinu njegovih ideja smatrali avangardnima za to vrijeme. Zalagao se za direktan, spontan i neposredan film sa stvarnim ljudima i stvarnim događajima. Usprkos želji da eliminira sve što je fikcionalno iz svojih filmova, Zavattinijev koncept novog neorealističkog filma ne može se jednostavno svesti pod formulu dokumentarca. On nije bio toliko zainteresiran za snimanje dokumentaraca koliko za snimanje doku-fikcije. Vjerovao je da film može doprijeti do široke publike, ali i da ima mogućnost da bude estetski subverzivan. Ideja o avangardnom filmu koji može doprijeti do mase bio je naivan pokušaj koji je bio preradikalan za talijanski film tog vremena. Većina njegovih ideja nije bila prihvaćena u Italiji, ali bio je uzor mladim sineastima diljem svijeta. Neke od njegovih ideja realizirat će se nekoliko desetljeća kasnije u filmovima poznatih cinéma vérité i nezavisnih avangardnih redatelja. Cijelu svoju karijeru Zavattini je tvrdio da film mora biti društveno angažirana umjetnost. Vjerovao je da neorealistički filmovi trebaju usmjeriti pogled gledatelja na određene društvene probleme i iznijeti subjektivan stav o njima. U neorealističkim filmovima fikcija i dokumentaristička retorika stvaraju iluziju da iskustvo likova predstavlja iskustvo publike.
ISSN:1849-2339
2459-5160
DOI:10.29162/ANAFORA.v7i2.10