OSNAŽIVANJE OBITELJI I POZITIVNI MEĐUGENERACIJSKI ODNOSI – SOCIJALNO- PEDAGOŠKI MIT ILI SOCIJALNO BOGATSTVO?

Autorice u radu analiziraju znanstveno-teorijske pristupe i obiteljske prakse o međugeneracijskim odnosima u obitelji koji neminovno podrazumijevaju razmatranje odnosa odrasle djece i njihovih ostarjelih roditelja. Razmatra se i sukob uloga unutar moralne međugeneracijske solidarnosti pripadnika moderno nazvane "sendvič generacije", te se kritički promišlja moralna odgovornost odrasle djece u odnosu prema ostarjelim roditeljima. Rad ima za cilj da u centar pozornosti postavi kritičko pitanje ispunjavaju li višegeneracijske obitelji u 21.stoljeću, funkciju moralne, emocionalne, socijalne, fizičke ili materijalne podrške svojim starijim članovima? Za razliku obiteljski odnosi na relaciji roditelj-dijete koji su opravdano naglašeno važni, međusobni odnosi i briga o kvaliteti obiteljskog života starijih osoba marginalizirani je aspekt života na obiteljskoj i socijalnoj razini. U cilju poticanja odrasle djece i mlađih generacija da uspostave kvalitetno bolje odnose sa starijim članovima obitelji ovaj rad obuhvaća i neke praktične mogućnosti implementacije suvremenih znanstvenih spoznaja i istraživačkih iskustava u području pedagoško-andragoških aspekata jačanja pozitivnih međugeneracijskih odnosa. Uloga pozitivnog pristupa obiteljskim politikama i obrazovanja bez obzira na životnu dob sve više dobiva na značaju na europskoj i nacionalnim razinama, međutim unatoč svijetlim primjerima ponekada uglavnom ostaje na deklarativnoj razini. S kojega god aspekta pristupili – povijesnoga, sociološkoga, pedagoškoga, političkoga, teološkoga ili bilo kojega drugog aspekta, tradicionalnoga ili modernoga – razmatranje obitelji, jedne od najstarijih društvenih institucija, ostala je aktualna tema i izvor istraživanja. I socijalna je politika Europskih zemalja i šire usredotočena na temeljnu jedinicu svakoga društva – obitelj i „obiteljska pitanja“.