Семиотические аспекты поэзии Маяковского

POLAZNA ISTRAŽIVANJA. Kategorija znaka kategorički se dokida. Na razini književnog znaka ova operacija vodi bilo k postvarenju riječi - riječ postaje samostalni materijalni objekt, dobiva "fakturu" i izjednačava se u svojim pravi lima s predmetnim svijetom; bilo k potiranju označitelja u korist označenoga - u tekst ulazi tek imenovani predmet. Zatim riječ jezika gubi svoju unutrašnju strukturnost, ali zadobiva razbirljivu istrošenost koja se može izračunati uz pomoć ukupnosti grafičkih ili fonetskih elemenata koji je čine, a koji mogu stvarati arbitrarne kombinacije. To, u granicama, vodi do grafičke paradigme riječi (fonetska paradigma manje je djelotvorna zbog linearnog karaktera govorne artikulacije). Na razini svijeta svijet se zamišlja kao neznakovna i netekstovna tvorba - on je materijalan, a ne semantičan (ne - "simboličan") i ne-sintaktičan. REZULTATI: 1. Dokidanje jezika i izjednačivanje riječi i svijeta u pravima isključuje mogućnost iskazivanja o svijetu: svijet se može tek demonstrirati. To za sobom povlači modifikaciju (rušenje) sintakse. Gradba teksta teži k sintagmatici prikazbenih umjetnosti: slikarstva, teatra, filma. 2. Dokidanje znakovnog karaktera svijeta s jedne, i nužnost gradnje informacija iz istog asemantičkog svijeta s druge strane, postavlja svijet u situaciju svojevrsnog "komunikacijskog sredstva" u kojem se potire distanca i zmedju onoga koji govori (subjekta) i njegova komunikacijskog sredstva (svijeta). U rezultatu se "ja" ne samo postvaruje (kao i bilo koji objekt) nego i poistovjećuje sa svijetom što ga okružuje. Odatle: demonstracija samoga sebe (npr. tragedija Vladimir Majakovski); komunikacija u obliku fizičkih kontakata, premještanja i predaje predmeta, i sl. 3. Destrukcija unutarnje strukturnosti riječi ima svoj adekvat u destrukciji unutarnje strukturnosti fizičkih objekata, uključujući i "ja". Vanjsko i unutar-nje mijenjaju svoja mjesta: "ostvariti izvanjskost" jedna je od osnovnih značajki poetike Majakovskog. Na njoj se grade opozicije "unutarnje" - "vanjsko" ("iznutra" - "izvana"; "zatvorenost" - "otvorenost"; "tišina - "zvuk"), koje objašnjavaju prisutnost stalnih motiva muzičkih instrumenata, zvonkih predmeta, gastronomije, anatomskih razudbi, različitih fizioloških izlučina (znoj. slina, krv, suze), pretjeranih gesta, i sl. Analogija toj pojavi postoji u ranoantičkoj grčkoj kulturi, a zatim i u razdoblju prosvjetiteljstva. Pojava samohvalisanja u Majakovskog takodjer se objašnjava tom tradicijom. 4. Identifikac